Pod starim krovovima, Ksaver Šandor Gjalski

Objavio hrast No Comments

DOWNLOAD (verzija uključeno: 3)

Ranch Pia

 

Bilješke o piscu:

O Ksaveru Šandor Gjalskom se pisalo od njegove prve knjige pripovijedaka “Pod starim krovovima” (1886.) pa sve do dvadesetih godina ovoga stoljeća kao o Šenoinu nasljedniku. Gjalski je godinama smatran tvorcem političko- socijalnog romana, piscem koji je hrvatsku beletrističku prozu doveo u usku vezu s modernom književnošću zapadne Europe i ruskim realistima. Gjalski je rođen 1854. U Gredicama (Hrvatsko zagorje). Gimnaziju je završio u Varaždinu. Kao gimnazijalac pokazuje živo zanimanje za književnost. Prati domaću i stranu književnost. Godine 1871. upisuje studij prava Pravoslavne akademijeu Zagrebu. Uključuje se u politički život, postaje pravašem (pripadnikom Stranke prava). Oduševljava se Turgenjevom. Nakon završetka studija službuje u Virovitici, Pakracu, Sisku, Sušaku i Zagrbu. Godine 1891. povlači se u Gredice, gdje se intenzivno bavi književnim radom. 1906. postaje saborskim zastupnikom, 1917. velikim županom zagrebačke županije. Nova dužnost donosi mu veliko razočaranje. Povlači se iz javnog života u Gredice. Umire 1935. u dubokoj starosti.

 

Pod starim krovovima

 

Na groblju

U ovoj pripovijetci Gjalski jako puno opisuje pejzaž, mjesto u kojem se njegovi likovi kreću. Ima i puno dijalekta kojeg on uvodi u svoja djela. Isto tako on duboko zadire u unutarnji svijet svoga senzibilnog junaka.

Pejzaž:

“Svud naokolo nas javljala se jesen. Dan, sva priroda i isto nebo, sve je to, rekao bih, disalo u sanjljvom njenom titraju, spokojno se podavajući njezinu ljuljanju. Plavo nebo, ljeti tako sjajno i modro, sad se nježilo blijedim blijeskom; po njem brodili sitni oblaci da se tamo na sjeveru zgrnu u jednu tamnastu koprenu. Zrakom tekao lagan vjetar i činio da se sve granje i bilje njiše i da uz padajuće suho lišće jesenskim bonim šapatom šušti. Sunce bacalo kosim pravcima svoje sjajne, ne više vruće trake, koji se u duginim bojama lomili na nitima i mrežama paučine, posvuda raspredene i zrakom razasute. Nedaleki gaj svojim žutim i zelenim, crvenim i tamnastim već lišćem preljubazno se prerijevao u sunčanoj toj svjetlosti i sjao kao indijski sag – ali kao da se u tom ginuću svježe zeleni također odavalo neko bolno otimanje od teške sudbe štono će za kratki čas sav taj trepteći živahni šumski svijet odijeliti od staroga mu granja i od toga krasnoga dobroga sunca.

Pjesnik upotrebljava i dijalekt da bi nam predočio sredinu u kojoj se kreću njegovi junaci:

“Gle tam je moj špan Janko. Kakav je to kršan človek bil, nikad ne bi bil mislil da bu on prije mene.“

Pijesnik kroz san prikazuje junakovo proživljavanje:

“Sav umoran legao sam odmah u postelju. Ali ne mogah usnuti. Nekakav nemir – bojazan – što li, mučilo me. Napokon zaspim, ali nemirno. Sanjalo mi se da u moju sobu dolazo Blaž Hrastinski, sav blijed i dršćući, pa me uzme silno moliti i zaklinjati neka umah k njemu pođem da mi ima nešto silno kazati, a skrajnje da je već vrijeme jer njemu da je još ove noći ostaviti sve i otići nekud daleko. Ja kao da se nisam mogao odazvati toj molbi, a on nato briznu plakati. Uto se pribudim, i san biješe tako živahan da sam ga se još i budan sjećao sasvim točno. Nisam doduše mnogo mario za nj, ali usnuti više ne
mogoh.“

Kako sreća lako nestane:

“Tako ti se bio sav dao na ljubav k djeci i ženi. I zbilja – ovaj put je nažalost stara babetina pogodila. Kleona umre. Stolniković malo da ne poludi.

Najstarijega sina dao u vojnike i kao da je bio dobro pogodio: jer jedva što mu je bilo dvadeset i pet godina već bude majorom u banskoj Granici. Jedne noći ostavi zdrav i veseo društvo svojih oficira, drugi dan nađu ga usred polja mrtva – ubijena.

Stolniković od tuge oboli. No jedva što je malko prizdravio, jave mu da se najmlađi sin teško razbolio. Učio je prava u Pešti. Otac pohrli, onakav još napola slab onamo no dođe prekasno: nađe samo mrtvo tijelo.

Ostao mu još jedan sin. Na nesreću zapadne u Beču u društvo mladih, obijesnik kavalira. Tu se mnogo trošilo – i znaš – ludi dječak, srameći se već od oca i želeći ga njegovoj boli štedjeti – učini bedastoću s nekakvom mjenicom svoga nekog druga. Sve dođe zlosretnim slučajem prije vremena na vidjelo, sve bude prijavljeno sudu, i dok je otac pohrlio sudu u Beč da ga spase, mogao je samo u istražnom zatvoru govoriti s njim. Dječaka osude na nekoliko mjeseci tamnice. Jedno ga jutro nađu prostrijeljene glave – na grobnici svoje obitelji.

Da – zaboravio sam ti kazati da mu je i kćerka, jedva što se udala – umrla.”

Kako pisac opisuje svijet navečer:

“Svijet se umirio, pokopao barem za nekoliko časova svoje brige i trude – nije bilo više razlike između groblja i drugih kutova ljudskih.”

Kratki sadržaj:

Djelo počinje opisivanjem pejzaža. Pisac i stari Batorić krenuli su u lov na šljuke. Dok su čekali starog Janka lugara sjeli su da se malo odmore. Nisu izabrali prikladno mjesto za odmor, groblje. Starom se Batoriću na licu vidjela tuga, bilo je mnogo osoba pokopanih koje su bile i mlađe od Batorića. Nakon nekog vremena počeo je Batorić pričati o osobama koje su tamo bile pokopane. Počeo je s Jankom koji je otišao po doktora za Batorića dok mu je žena ležala u porodu. Nastavio je pričom o Blažu kojeg je Batorić sanjao, i u snu ga je Blaž zvao da dođe k njemu jer da su mu minute odbrojane, i zaista drugo je jutro javljeno da je preminuo. Nakon kraćeg vremena kroz vrata je ušao stariji čovjek po imenu Stolniković. Batorić je počeo pričati i njegovu tužnu životnu priču. Stolniković je bio jurat najprije kod personala kraljevskog a onda kod dvorskog savjetnika hrvatskog. Tamo se upoznao s kćerju savjetnikovom, Kleonom. Kleonom se oženio i ona mu je rodila troje sinova i jednu kćer. Stolnikovićeva sreća je bila neizmjerna, od tada nije odlazio ni kod koga, čak nije posjećivao ni rodbinu. Njegov se svijet vrtio oko žene i djece. Međutim, njegova sreća nije trajala dugo. Jednog mu se dana žena razboli i umre, nedugo za njom ubili su mu starijeg sina koji je bio vojnik. Preostala su mu dva sina i kćer. Najmlađi sin mu se razboli i umre u Beču, a treći je sin zapao u loše društvo i završio u zatvoru. Nakon izvršenja kazne i on se ubio na obiteljskoj grobnici. Preostala mu je još samo kćer koja ja isto ubrzo nakon udaje umrla. I tako zvršava život jadnog Stolnikovića. Batorić i pisac odlučil su da lov ostave za drugi dan i vratili su se kući. I tek predvečer kad se sve smirilo vidjeli su da nema razlika između groblja i drugih kutova ljudskih.

Leave a Reply

Icons by N.Design. Designed By Ben Swift. Powered by WordPress, and Free WordPress Themes
Entries RSS Comments RSS Prijavi se